Dobrodošli u zmajev...
Dom za vješanje
Anketa
Najbolje je voziti...





Anketa
Novinari su...





Anketa
Najbolji auto je...








Blog
srijeda, siječanj 5, 2011
Iako je bilo „napisat će nešto još ove godine“, stvari su se prebacila na iduću. I sad sam ugrabila nešto vremena za pisauckanje, a kad ono PUF! Nema ideja. Zapravo neke bi još i prošle, omanjih ideja dakako ima, ali one onda vuku kojekakve posljedice. Pa reko bolje se toga ostavit, nego da se opet dovedem u situaciju gdje će me direktor posjest u ured i zbog napisanog bloga tražit ključeve ureda jer eto neki tekst je nekog uvrijedio (da ne kažem osobu koja mu ljubi guzicu).  Cirkus oko Dore je već počeo pa ne vrijedi svake godine sraćkat o tome koliko je ko platio za upad. Mada ne bi bilo loše napraviti playlistu najvećeg trasha koji se pojavio. Vjerujem da bi ljudi maksimalno u tome uživali. Iako su ove godine na tom cirkusu uveli neke promijene, mislim da će biti jednako bezuspješno jer to je odavno izgubljen slučaj. Kao i većina stvari u ovoj državi. No, to je opet drugi par cipela o kojima bi se dalo na dugačko i široko.  Al općenito gledajući, sve je to otišlo kvragu. Bila bi najsretnija kad bi netko smislio vremeplov pa se malo vratit u prošlost. Onda je radio bio kralj i stvari su bile opuštenije u eteru (kad se malo osvrnem na cenzuru u današnjim medijima koja je fuj), glazba je bila daleko kvalitetnija, nije se visilo na netu već na nekoj livadi/ulici, auto si mogao popraviti u dvorištu a ne naganjat majstora koji će te spojit na komp i opalit račun koji ćeš otplaćivat godinama, ako su se već igrale igrice to je onda bio dobar stari commodorac… I tako u nedogled.

Hena @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 16, 2010
Hahahahaha znači ne znam kog vraga bi napisala, jer ne samo da sam zaboravila na ovaj blog već sam se izvrnila od smijeha kad sam vidjela da sam dobila čak u ovoj godini komentar. I eto šta onda reć na to osim kao za neku pokoru svečano obećat da ću od sad pa na dalje nešto ćešće nego jednom u dvije godine nešto pametno (bar se potrudit) napisat. Eto ljudi živa sam il što bi dalmoši rekli: vratija se Šime!

Hena @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2009
Da… Maideni iz sto i prvog nastavka. Ha ha ha ha. Prošlo je već pola godine od tog koncerta, a ja još o njemu trabunjam. Al ajd. Anyway… Nakon finog ručka lagano smo krenuli za Vukovar. Naravno, vraćali smo se istim putem kroz BiH. Dobila sam sve moguće i nemoguće prijetnje kako više ni pod razno ne ću biti navigator puta, jer je posljednji put bilo katastrofično. Dečki su upalili navigaciju koja ih je kroz nekakvo smetlište i žbunje dovelo na magistralu. Ubila sam ih u pojam sa famoznom „Jesam vam rekla!“ rečenicom. Stali smo usputno na neko… Nešto… A kao ugibalište s klupicom i nekim pogledom na rijeku koja je išla dolinom. Jako lijep pogled. A ja sam se dodatno ispržila. Sunce me opalilo po faci i izgledala sam i više nego komično. Ali sreća pa sam sa sobom imala malu tubicu kreme za sunčanje s +50 faktorom. Nastavili smo put dalje. Kada smo došli na granicu, carinik je vidio da još uvijek imamo one narukvice od koncerta. Sa smješkom nas je pitao jel idemo s koncerta i kak je bilo. Pustio nas je bez problema, ali kad smo došli na bosansku granicu… Ajme meni… Bem ih glupave i stereotipne. U autu je lagano svirao „Best of“ Guano Apesa. Carinik kad nas je vidio rekao je da stanemo. Ne u stranu, ne na ono malo prkiralište što imaju već između kućice policije i carine. I naravno da je mogao bez problema nastati krkljanac. Ali sreća pa nije bilo puno prometa. Lij nas je izbacio iz auta i sve redom počeo pretresati. Tu je imao očajničkih ispada. U autu je našao bočicu u kojoj je bila tekućina za bravice. Odmah je uslijedilo pitanje „šta je to?“, a mi smo jednako bezobrazno odgovorili „pa jel vidite da vam piše i nacrtano je?“. Složio je facu u stilu da je i on to znao, al pita za svaki slučaj. U suvozačevim vratima je naša onu moju kremicu za sunčanje s kojom sam se mazala. I opet on „a šta je to?“. I tako redom. Onda je došao na red i gepek u kojem smo nosili vijenac bijelog luka. E to je tek bio prizor za vidjet. Morali smo sa svojim torbama otići u carinu na pretres. Da stvar bude bolja, frend koji je išao s nama je kod sebe imao jako puno keša jer ima račun u splitskoj banci pa je iskoristio priliku otići na bankomat jer ih kod nas baš nema. A svi do reda u poderanim hlačama. Još smo se smijali na svoj račun kako su ljudi možda utripali da smo kakvi dileri. Ulazi moj dragi unutra kad ga evo za koje minute sa zbunjenom facom „Heno kakve su ono tablete?“. Ja ostala pogubljena. I onda sam shvatila o čem se radi. Naime u jednom malom neseseru držim lijekove. U žurbi nisam sve izvadila van, odnosno nisam provjerila mali džepić već sam samo ubacila četkice za zube i pravac put. Ušla ja u carinu i pandur me pita što je to. Kako su tablete bile u onoj maloj prozirnoj vrećici, mene je to asociralo na nešto drugo pa sam liku ispalila kako su to tablete protiv glista na što su mi se ova dvojica grohotom nasmijala. I danas nakon pola godine me zajebavaju za to. Kad sam uzela tablete shvatila sam da je riječ o tabletama za grlo (hvala Bogu pa je pisalo) i objasnila panduru… ovaj cariniku kako je Andrejeva stara medicinska sestra i da mi je ona dala te tablete i kako nije nikakva droga ni slično. Pa valjda žena zna što radi. Ali on je nešto upekao s pričom kako za sve tablete treba imati recept (sigurno mu nije palo na pamet da isti ostavljaš i ljekarni, ali ajd…) i da bi sad oni mogli te tablete nositi na analizu i da bi to moglo potrajati dva- tri dana… Nama mrak na oči. Rekli smo mu da što se nas tiče može baciti te tablete, jer nam ne trebaju i kako su slučajno ostale u neseseru. Ali ne. Stalno je vrtio priču kako je to možda droga bla bla…. Nakon natezanja, došla je na red i moja torba za pregled u kojoj stalno ima i mrtvih ljudi i ostale popratne opreme. Između ostalog imam i malu torbicu gdje se, klasično ženski, nalazi maskara, labelo i tableta za glavu i sl. Tu mi prije reda pao mrak na oči jer sam skontala da bi ovi mogli opet daviti da, ne daj Bože, švercamo drogu. Jebla ih droga! I pretresa meni lik torbu, dođe do te torbice i opet pitanje „šta je ovo?“. Pa reko to je coldreks- znate ono za gripu, vjerujem da ima toga i kod vas. A Ove druge tablete su zaldiar, to vam dođe za bolove, kad vas boli glava, zub ili tako nešto. Ovakav sam odgovor dobila: „To je meni sumnjivo, toga kod nas nema.“. U sebi mu skidam sve svece s nema, već se planiram pozvati na foru koja svaki put upali kako ću mu zvati šefa za izjavu kako bi ga oprali u medijima o nesposobnosti djelatnika… bla bla… Sve samo da nas više ostavi na miru. Iako su bili ljubazniji nego što to naši carinici znaju biti, kap koja je prelila čašu je bila kad mi je carinik iz torbe izvadio novčanik i počeo čačkat op njemu. Pa mislim nije problem pokazati, ali ko mu daje za pravo da sam uzima i otvara. Pa ni ja njemu ne gledam u džep! Anyway… U novčaniku je vidio PRESS-icu i odmah je krenula priča kao „a vi ste novinar?“. E tu su se malo stisnuli, vratili stvari i kao ono „ajd možete ići.“. U međuvremenu sam dobila XY pitanja „ko pjeva onu pjesmu…“. Koliko sam shvatila jedan od carinika je tezgaroš… ovaj pardon… čovjek svira po svatovim i ostalom narodnom veselju. I konačno smo se mogli vratiti na put. Sebi još koji sat nismo mogli doći, jer smo bili u čudu.
Na povratku smo naravno stali u Vitezu na „omanji“ shopping u FIS-u. To je isto bilo poprilično komično. Andrej je sat vremena bio u redu za auto kozmetiku i sl. S obzirom da se Juri i meni nije dalo toliko vremena provoditi u istom redu, krenuli smo u obilazak ostatka trgovine. Nakon sat vremena dolazimo mi do Andreja, a on biser se natovario kojekakvim idiotarijama po marku. Nije bitno što ne će koristiti, ali to je bilo po marku! Nakon shopinga smo stali na ćevape i punog želuca veselo se zaputili u Vukovar.
Hena @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009

Ahoj ljudi!

Baš si ja malo gledam ovaj blog, reko ne sjećam se što sam zadnje pisala. A kad ono me skoro srčani uhvatio. Krenula sa koncertom Maidena i stala. Ali ajd  recimo da bi u kratkim crticama mogla dovršiti tu priču. Ipak, obećanje je obećanje. Daklem… Ako me sjećanje ne vara stali smo na granici tamo. Put kroz BiH je bilo ugodno s obzirom da smo noću putovali. Stali smo u Vitezu kod famoznog shopping centra „Fis“ ne bi li dečki „iscijedili zmiju“, a ja negdje čučnula iza grmića. Od silnih guarana i red  bullova bilo je i vrijeme da se olakšamo. Dečkima je to pošlo za rukom, ali kad sam se htjeli sakrit na parkiralištu iza omanjeg čempresa, nekako se čuvar prošetao… Tu smo se Jura i ja mijenjali za mjesta pa sam se lagano bacila u horizontalu na zadnjem sjedištu (moga) auta. Probudila sam se u cik zore negdje kod Livna. Tu me uhvatio neki čudan film. Naime, baba i deda su mi iz tog kraja pristigli pa kad sam vidjela kako je tamo bukvalno kamen, krš i ostali popratni sadržaj, shvatila sam zašto su i otišli. Krajolik je jako lijep- opuštajući, ali koliko se meni iz prolaza čini, tu baš i nije neka perspektiva za življenje. Iza Livna smo stali sa strane malo se protegnuti. Bilo je to kraj nekog jezerca. Lokacija je izgledala predobro za odraditi kakav kamp. Slika je u prilogu…

Iako je to bio osmi mjesec jaaaaako je puhalo i bilo hladno. Nakon smazanog sendviča smo nastavili dalje. Prelazak i jedne i druge granice je bio OK. Malo smo lunjali kroz šipražje, usputna odlagališta smeća i sl. dok nismo došli na magistralu kod Splita. S obzirom da sam glumila navigatora, dragi mi je skidao sve svece s neba, ali smo ipak došli na pravi put. Udomili smo se kod mamine sestrične (matematičkim putem izračunato to je nekako i moja sestrična, ali u trećem koljenu) koja nas je jako lijepo primila. Pred koncert smo poharali u trgovinu po „sokiće“ i ostalu popratnu opremu koja se nabavlja u uvijetima odlaska na koncert. S obzirom da su sve majce Maidena koje mi se nalaze u ormaru apsolutno izblijedile, dragi mi se odlučio nabaviti nove. I s obzirom da se tu kod nas u Slavoniji redovito cjenkaš na pijaci i ostalim buvljacima, ovaj je to pokušao i u Splitu. Meni je to malo bilo komično, ali neka ga. Navabili smo majce i lagano se zaputili na ulaz. Ući na stadion je bilo i više nego komično. Znači mogao si unieti cijeli arsenal… nečega. A da te pri tom ne skuže. Upali smo u headbangers i lagano zauzeli poziciju. Organizacija po tom pitanju je bila i više nego loša. U headbangers su puštali i one koji nemaju ulaznicu za to. Kad sam vidjela taj bezobrazluk, povukla sam sestru preko svoje ulaznice (ona je imala za travnjak). Do prve svirke još smo se 100 puta išetali po vodu, pišat….  

Svirku je otvorila Harrisova kćer koja mi se zapravo i svidjela. Poslije njih su svirali domaći „metalci“ Rising Dream koji su se totalno furali na tu neku skandinavsku foru. Ali loš im je tehničar bio pa je i zvuk bio u banani. E a onda su došli i Maideni koji su kasnili zbog Dickinsona koji je btw imao rođendan. Hrpetina ljudi se bacilo u prve redove. A ono što me najviše živcira u takvim situacijama je ono bezvezno guranje kad te počnu laktati a još se dodatno prave blesavi kao „nisam ja“. I tak me neka budala stala gurati i ja njega i bla bla… I da ne dobijem po pički (bilo je očito da sam slabija) dragi me izvuko iz te rulje. Pola tog prostora je bilo prazno, a mi smo laganini uživali iza te mase. Kasnije smo kružili po stadionu, malo gledali ne bi li našli nekog poznatog. Konačno sam upoznala i dečka koji mi je prodao bass. Sve u svemu, ozvučenje je moglo biti bolje. A Maideni ko Maideni. Imali su jako dobar scenski nastup. To mi se baš svidjelo. Vratili smo se prespavati, a ujutro nas je čekao put i još jedna runda dogodovština.


Hena @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
Dragi blogeri! U Vukovaru se konačno otvara jedno krasno mjesto za izlaske. Otvara se Melon Art Rock Cafe! Hitno se traži osoba za rad (kako bi caf krenuo s radom), jedini uvijet je da ima ugostiteljsku školu. Tko god je u okolici i zainteresiraj je neka se javi tu dole na komentare. Unaprijed zahvaljujem.
Hena @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Prije svega objašnjenje onog dijela naslova „Part I“: već par dana umirem od umora pa dok mi se bude dalo pisat bit će napisano, a ostatak kad bude. Anyway… Otići na Maidene bilo je i više nego zanimljivo. Njihov koncert u Splitu se naveliko najavljivao. Kartu sam nabavila pola godine ranije. Bilo je to otprilike ovako: kako smo kolega Vedran i ja dobivali honorar preko istog računa, on je bio zadužen za podizanje love. Tako se tako negdje sredinom studenog zaputio u Osijek u nazvao me. „Heno idem u Osijek po karte za Maidene pa ću usputno i honorare dignuti.“. Moje je bilo „uračunaj dvije karte ekstra, odbi mi od honorara.“; a honorar je već i ovako i onako bio mizeran. Ali nije mi bilo žao. To je jednostavno bio odgovor/potez koji je došao sam od sebe. Prije kupovine tih karata sam bila na koncertu Maidena u Beogradu. Koncert je bio u betonskoj sali bez trunke zraka, lošeg zvuka i nedostatka mjesta, a da ne spominjem „zabavnog“ povratka kući (glad, hladnoća, umor i slični post-koncertni simptomi). Iako mi je to bio prvi njihov koncert, znala sam da će u Splitu biti puno bolje i ni sam mogla to propustiti. Puno ljudi je namjeravalo iz Vukovara otići,  ali na kraju je svatko svojim putem otišao. Vedran je krenuo u subotu za more. Moja bolja polovica (u daljnjem tekstu Andrej op.ur.) i ja smo tražili suputnike. Sestra je s dečkom otišla za Split već u četvrtak. Koncert je bio u nedjelju, a ja sam subotu radila popodne. Kako subotom ima puno posla za obaviti, jer moramo držati obadvije redakcije, bacila sam se na posao punom parom. Ne znam da sam u životu tom brzinom napravila cijeli posao. Samo kako me ne bi kraj radnog vremena dočekao s nedovršenim poslom. Kada sam s posla došla kući saznala sam jednu super vijest. Na putu će nam se pridružiti prijatelj Jura (pravim imenom Ivan). I tako smo nas troje krenuli na „turneju“ koja je na kraju ispala zanimljivija od koncerta. Odlučili smo se za put preko Bosne. Dobili smo sto prijedloga kroz koje gradove ići. Naravno, svatko je imao put koji je „najkraći i najbolji“. Mi smo uzeli najbolje od svega. Krenuli smo za Šamac. Kako frend Jura radi u Bosi, a npr. ameri konstantno igraju glupe igre u autu, mi smo se odlučili brojati Bosine trgovine kroz mjesta kojima prolazimo. Za one neupućene, Boso je trgovina koja se po Vukovarsko- srijemskoj županiji (pa i šire) raširila kao kuga u „ono“ vrijeme. A vlasnik (Bosiljko) duguje lovu i bogu i vragu zbog ne plaćanja „kupljenih dobara“, izrabljuje radnike koje drži na minimalcu minimalčevih minimalaca i sl. Recimo da je trgovina inačica (splitskog?) Tommy-a. Anyway… Nabrojali smo ih nevjerojatno puno. Gdje god se našlo naseljenih par kućica, tu je i trgovina Boso. I tako smo dogurali, ako se ne varam, do Cerne gdje su nas zaustavili panduri. Odmah se prepoznalo kako je Kirinova glupoča prešla i na djelatnike policije koji očigledno nikada ni su čuli za onu narodnu: „u laži su kratke noge“. Svi znate kako postoje cake na onom laseru. Tako policijski službenici mogu namjestiti brzinu na kojoj će im laser pištati. U tom slučaju, u uglu ekrana piše „limit“ i iznad kilometraža na kojoj je laser ograničen. Kada su nas panduri zaustavili, odvalili su kako smo kroz naselje vozili 71 km/h. Policajac je uredno zvao kolegu neka pokaže laser Andreju koji je vozio. Plavac ga je samo na kratko okrenuo s tim da je dio prsta držao na ekranu. Andrej je pitao može li još jednom pogledati brzinu kojom je navodno vozio, a pandur se pogubio i počeo ispitivati zašto? U tom trenutku je ovaj drugi pandur ispalio kako je već nažalost „resetirao“ laser. I ajd, pustit će nas ali samo „ovog puta“. Narednih pet minuta smo umirali od smijeha i bili u šoku, jer su nam pokušali lažno naplatiti kaznu. Nakon tih pet minuta nas je opet zaustavila murja. Nakon regularnog: dobro veče, prometnu, vozačku, spomenuli smo kako su nas maloprije zaustavili. Ali kažu plavci: „ovo je druga županija“. Nakon kontrole smo nastavili dalje. Prvo naselje u koje smo ušli nas je natjeralo na razmišljanje pa smo shvatili kako smo se izgubili. Okrenuli smo se nazad i naravno, oni isti panduri su nas opet zaustavil. Sad su se već i oni krenuli smijati. Pitali smo ih kako doći do Šamca pa su nas uputili kroz neki put (kao da se vozate preko njive), da bi izbili na novo napravljenu cestu koja nas je preko Sikirevaca odvela do granice. Na našoj granici je sve ok bilo, ali kad smo došli na „susjednu“ ni smo znali naći cestu. Granica izgleda kao terminal i totalno je neoznačena. Tu je krenulo naše putovanje kroz republiku srpsku a onda i BiH…    
Hena @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Ja sam već i zaboravila kako ovaj blog izgleda. Nekako sam se bavila drugim stvarima ovih dana. Evo, danas si dam zadatak skontat gdje sam stala pa bacam novi post. Do tada, evo jednog divnog razgovora u trgovini elektroničke opreme, odnosno kako oni s istoka kupuju razne playere...

Hena @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 19, 2008
Ovo sam morala staviti, podjeliti s vama... Upišala sam se od smijeha i to mi je oraspoložilo dan pa da i vama malo...

Hena @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Daklem… Suzni dani su prošli pa se možemo vratiti starim temama. Jučer sam povadila slike autića još dok je bio u komadu. Priča uskoro stiže. Stvar je u tome što sam na njega nabasala kad je već izgledao kao zvjerka za safari. Dogodila se stvar da su skinjare u Osijeku izrazbijale auto pa je bio prisiljen na neke preinake. Ali to je dalo nadahnuće za novog Renđu koji je uspješno preuzeo motor starog. Anyway… Nadam se da ću danas dobiti kompletiranu priču, jer ipak ne bih htjela lupetati gluposti. Priču ćemo započeti ovako… Naš mali crveni rešo 4 sa žaračem je prispio u obitelj (prije mene jelte), odnosno u ruke moje bolje polovice Andreja sasvim slučajno. Frendu ga je nudio lik za Đ, a nitko ga nije htio jer to nije bio neki «sportak, sa ergelom konja, eventualno kakvim spojlerom…»- ma znate što hoću reći…
Hena @ 08:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008
Ekipa ovoga puta isprika koja važi. Imala sam smrtni slučaj tako da nije bilo posta na vrijeme o RENOU. Sutra me čeka sahrana (ne osobno jelte...) Tako da znate gdje šteka. Samo kratko... Crveni renđo je još uvijek u dvorištu. Malo smo ga više rastavili. Mačak spava u njemu.
Hena @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
46820
Anketa
Bicikliste treba...






Anketa
Ove godine odoh na...





Index.hr
Nema zapisa.